Viševjekovna turska vlast načinila je od Banje Luke učmalu bosansku kasabu, nastanjenu krajem 19. vijeka sa svega desetak hiljada duša: sitnih trgovaca, tradicionalnih zanatlija, činovnika, vojnika, raznorodnih sveštenika i pokojeg učitelja, te njihovih porodica. Tek će austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i u naše krajeve, konacno, donijeti dostignuća i duh Evrope u skoro svim sferama života, pa i u školstvu. Mada ni ona nije obezbijedila potpunu nacionalno-vjersku ravnopravnost, habsburška vlast značila je veću pravnu sigurnost, ekonomski prosperitet i nemali kulturni napredak. Banja Luka, kao novo administrativno, vojničko i trgovačko središte, počinje postepeno mijenjati učmalu orijentalnu fizionomiju i dobijati obrise moderne varoši. Iako spora, evropeizacija se primjećivala na svakom koraku, počev od nošnje, ishrane, načina stanovanja, preko pojave novih zanata i začetaka moderne industrije i saobraćaja, do osnivanja savremenih kulturnih i prosvjetnih društava i institucija.

Jedna od takvih institucija je i Velika realka, ustanovljena 04.10.1895. godine, sa zadatkom da priprema učenike ''za šumarske, za poljodjelske, za kemičke i druge visoke škole''.

Nastava je prvih godina održavana u zgradi bivše ruždije (turska vjerska srednja škola), a 01.03.1898. god. Realka je uselila u novo dvospratno zdanje koje je u svojoj ''divotnoj izradi'' i ''savršenosti [...] arhitektične vještine'' zadovoljavalo ''sve želje strogog pedagoškog zahtijevanja''. I mnogo više od toga: zgrada Gimnazije, koju ce mnogi od milja zvati "Bastilja", postaće ponos i jedno od znamenja Banje Luke.

Velika realka je u pocetku bila rezervisana za mušku omladinu, a učenice su stekle pravo da je pohadaju tek od 1912. kao vanredni, odnosno od 1919, kao redovni polaznici.

Osmorazredna nastava se odvijala kroz 15 predmeta, a prema planu i programu koji su donosile habsburške vlasti. Broj polaznika u ovom periodu je uglavnom pravilno rastao, pa se od prvobitnih 66 popeo na 430 (1917/18). Prvih 12 ucenika maturiralo je 1903.

Prve generacije ponajviše su izucavale matematiku, crtanje i geometriju, a postepenim prerastanjem Velike realke u Realnu gimnaziju, pocev od 1912, akcenat se sa pomenutih predmeta pomjera na jezike (srpskohrvatski, njemacki, francuski) i istoriju, a uvodi se i 16-ti predmet, latinski jezik. Ocjene su bile od jedan (najbolja) do cetiri (nedovoljna).

Pohadanje gimnazije podrazumijevalo je i poštivanje strogih pravila: ucenici su morali nositi dacke kape sa brojem razreda (odlikaši su nosili dodatne oznake na kapi), kretanje ucenika je bilo ograniceno do sedam ili osam sati uvece, itd.

Osim što je prioritetno bila pedagoška, Gimnazija je vrlo rano postala i kulturna, naucna, pa i nacionalna institucija. Do Prvog svjetskog rata u Gimnaziji su osnovani pjevacki zbor, tamburaški i gudacki orkestar, te mnoga dacka društva, pa i ilegalne politicke organizacije.

Aneksiona kriza (1908-1909) i Balkanski ratovi (1912-1913) zatalasali su dacke, pa i profesorske duhove, ali i povecali podozrivost beckih vlasti, što ce pocetkom Prvog svjetskog rata prerasti u otvorenu, uglavnom antisrpsku diskriminaciju. U pocetku je mobilisano nekoliko profesora i tridesetak ucenika, potom su uslijedile zabrane ucenickih društava i cirilice, te niz sudskih procesa protiv pristalica jugoslovenskog ujedinjenja, a hajka ce kulminirati cuvenim Banjaluckim veleizdajnickim procesom 1915-16. godine. Jesen 1918. donijece kraj austrougarske 40-godišnje vlasti, što ce otvoriti novu stranicu u prošlosti Gimnazije.

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, banjalucka gimnazija se našla u bitno drugacijim uslovima. Ratna razaranja, stradanja, nemaština, unifikacija nastavnih planova i programa, nedostatak profesora i sijaset drugih okolnosti stavile su školu pred niz problema i iskušenja. Promjene su bile krupne i ucestale.

Oslobodenje je u klupama zateklo šest razreda Realne gimnazije i dva razreda (sedmi i osmi) Realke.

Odmah po oslobodenju vracena je upotreba cirilice, a vec od prve poratne školske godine i ucenicama je dozvoljeno da budu redovni daci. Od 1920, poslije treceg razreda, sprovodena je bifurkacija (racvanje) na dva smjera: gimnazijsko-humanisticki (ucio se i grcki jezik) i realno-gimnazijski. Tri godine kasnije, uvedena je i tzv. ­­­­­mala matura, koja se kao selektivni ispit, polagala poslije cetvrtog razreda. Od 1925. god. primjenjuje se i nov nacin ocjenjivanja: odlican (5), vrlo dobar (4), dobar (3), dovoljan (2) i nedovoljan (1), s tim da ce Zakon iz 1929. posljednje dvije ocjene preimenovati u slab (2) i rdav (1) i tretirati ih kao neprolazne. Od 1927. godine uvedene su i dacke knjižice koje su služile kao legitimacije i van škole.

Iako je pomenuti Zakon iz 1929. god. napokon regulisao rad u jugoslovenskim srednjim školama i verifikovao mnoge promjene, i narednih godina, sve do Drugog svjetskog rata, dešavace se stalne inovacije i izmjene. Tako je 1935. godine uveden prijemni ispit i to iz srpskog ili hrvatskog jezika i matematike. Iste godine osnovana je i Niža ženska gimnazija, koja ce 1939. god. prerasti u Punu žensku gimnaziju. Shodno dešavanjima u Evropi i promjenama u jugoslovenskoj spoljnoj politici, od 1937. godine gimnazijalci dobijaju mogudnost da, umjesto njemackog, uce engleski, a od 1939. i italijanski jezik.

U meduvremenu, doci ce i do osjetnog porasta broja ucenika. Tako ce školske 1933/34. godine broj ucenika biti 836.

Drugi svjetski rat donio je još veca stradavanja od prethodnog. Bosna i Hercegovina je ušla u sastav NDH, cija je prijestonica po nekim planovima trebalo da postane baš Banja Luka. Ustaška klero-fašistiška vlast naložila je svim profesorima, pa i onim u banjaluckoj gimnaziji, da polože zakletvu poglavniku Anti Pavelicu. Genocidna antisrpska politika natjerala je neke gimnazijske profesore na bijeg u Srbiju, a mnogi bivši i tadašnji ucenici pa i neki profesori ce ucionice i kredu zamijeniti šumom i puškama.

Pocetkom prve ratne školske godine u zgradu Gimnazije su uselile još i Uciteljska škola i Trgovacka akademija. Tako su se u istom zdanju obreli ratom prorijedeni profesori i daci cetiri banjalucke škole. Ali, ne zadugo, jer ce vec krajem 1942. god. Nijemci zgradu Realke pretvoriti u kasarnu i skladište, a protjerani gimnazijalci ce nastavu pohadati u mektebu (muslimanska osnovna škola) i Vatrogasnom domu, a gimnazijalke u prostorijama medrese (muslimanska srednja škola). Zbog nedostatka ucionica, ucenici ce nastavu pohadati samo tri dana sedmicno. U jesen 1944, zbog daljeg osipanja broja ucenika i profesora, Muška i Ženska gimnazija su ponovo objedinjane u jedinstvenu Gimnaziju. Osim toga, septembra 1944. god. saveznicki avioni su, gadajuci ustaško uporište u Kastelu, pogodili "Bastilju" i uništili krov i kabinet fizike. U takvom stanju Gimnazija ce docekati oslobodenje Banje Luke, 22.04. 1945. godine.

Vec dvadesetak dana po oslobodenju, 11. 05. 1945, Gimnazija je ponovo otvorila vrata ucenicima. Medutim, tek okoncana cetvorogodišnja kataklizma i radikalne politicke i ideološke promjene iskale su mnogo truda i sredstava da bi se nastava iole normalizovala. Povrh svega, trebalo je sanirati ozbiljno oštecenu staru zgradu Realke, pa je improvizovana nastava održavana u zgradi bivše Gradanske škole. Vec novembra iste godine, ta, do tada Mješovita gimnazija, podijeljena je na Mušku i Žensku, cime su, odmah po oslobodenju, najavljene promjene i reforme koje ce obilježiti cijeli poratni period. Uporedo s tim, za nesvršene gimnazijalce koje je rat istjerao iz ucionica, otvorena je tzv. "Partizanska gimanazija" u vidu ubrzanih kurseva kako bi ti daci "uhvatili prikljucak" sa vršnjacima. U skladu sa politickim i ideološkim promjenama, iz nastave su istisnute vjeronauka i njemacki jezik, a kao novi predmeti uvedeni su ruski jezik, i to u svih osam godina, predvojnicka obuka, a nekoliko godina kasnije i moralno vaspitanje.

U jesen 1947. god. završena je obnova "Bastilje", u cije ucionice se useljavaju ucenici Muške i Ženske gimnazije, Škole za opšte obrazovanje radnika (tzv. "Vecernja škola"), Tecaja za oficire JNA, a od jeseni 1949. i Niže mješovite gimnazije, koja je vec naredne školske godine preseljena u zgradu Poreske uprave.

Ipak, pocetkom 50-ih godina prilike se sreduju. Ukupan broj ucenika u Muškoj i Ženskoj gimnaziji pada na oko 1300. Godine 1954. bice stvorene dvije pune mješovite gimnazije, ali ce one vec dogodine biti transformisane u Realnu gimnaziju i osmogodišnju školu. Time ce i banjalucka gimnazija po ustrojstvu, konacno, postati savremena cetvorogodišnja srednja škola, u koju se upisuju ucenici nakon završene osmogodišnje osnovne škole.

Desetak godina nakon rata, uvode se i ucenicke radionice (elektricarska, bravarska, krojacka, stolarska), debatni i esperanto klub i marksisticki kružok.

Mala matura je opstala sve do 1952, a Velika je 1959. transformisana u završni ispit sa maturskim radom, kome se 1962. dodaje i ispit iz srpskohrvatskog jezika.

Šezdesete godine su u cijeloj zemlji najavljivale doba relativnog blagostanja, srece i opšteg progresa. Medutim, u Banjoj Luci nece biti tako, a za to ce se ovaj put pobrinuti priroda. Naime, u nedjelju, 26. 10. 1969. "Krajišku prijestonicu" i širu okolinu pogodio je zemljotres jacine 7,5 stepeni Merkalijeve skale. Sreca u nesreci je što je, zbog daljeg podrhtavanja tla i nepostojanja punog uvida u nastalu štetu, naredeno da se narednog dana nastava ne održava, jer je ujutro uslijedio strahovit udar – cijelih 8,5 stepeni po Merkaliju. Mada su odnijela relativno mali broj života (19), materijalna razaranja su bila ogromna. Stihija je sravnila sa zemljom ili nepopravljivo oštetila hiljade privrednih objekata, javnih i stambenih zgrada, kuca, puteva, mostova itd. Jedna od tih zgrada je i ponos Banje Luke, popularna sedamdesetjednogodišnja ''Bastilja''. Zgrada je ''ostala na nogama'', ali je pretrpjela tolika oštecenja da se uskoro pokazalo da je neminovno potpuno rušenje.

U meduvremenu, cijela tadašnja Jugoslavija i dobar dio svijeta priskocili su u pomoc. Skoro cijela Gimnazija, vecina ucenika (bezmalo hiljada), ukljucujuci profesore i ostalo osoblje škole, evakuisani su u Crikvenicu, Novi Vinodolski i Selce, gdje ce biti nastavljena školska godina.

Po okoncanju nešto skracene školske godine, usljedice dirljiv povratak u još neobnovljenu "krajišku prijestonicu". Sljedeca školska godina zapocece u dvorištima i barakama osnovne škole "Braca Pavlic" (danas "Ivo Andric") i Tehnicke škole, te dijelom u prostorijama Radnickog univerziteta, a od decembra 1970. nastavice se u novoj, još nedovršenoj, osnovnoj školi u Boriku.

U meduvremenu, ostaci stare Realke ce, uz suze i nevjericu mnogih Banjalucana, biti minirani, a kao pomoc grada Sarajeva, na mjestu nekadašnje Medicinske škole, u ulici Zmaj Jovinoj, nici ce novi moderni objekat od crvene cigle. Zgrada sa 17 ucionica, zbornicom, citaonicom, bibliotekom, fiskulturnom salom i ostalim prostorijama, dovršena je krajem 1971, a svecano otvorena 15.01. 1972. godine. Medutim, gubitak stare velelijepne zgrade, koja je bila zaštitni znak gimnazije, kao i osnivanje Pedagoške akademije, viših škola i, konacno, Univerziteta (1975), potisnulo je Gimnaziju sa neprikosnovenog prvog mjesta po znacaju u gradu. Medutim, ona je i dalje ostala elitna srednja škola, iz cijih su se klupa regrutovali najbolji studenti mnogih visokoškolskih ustanova. A da Gimnazija, u ta letargicna vremena, ipak, uveliko sacuva oreol stare slave umnogome su se pobrinuli entuzijasti medu profesorima i ucenicima. Naime, sedamdesetih godina 20-og vijeka u Gimnaziji su uspješno djelovala mnoga društva i sekcije, od kojih valja pomenuti list Orfej (pokrenut još 1965), Hor (1971) Literarno-debatni klub, Estradni klub EKG (1972), Atelje (1978) i Muzicko-vokalni sastav Klasovi Krajine (1978), koji su izvodili ceste i kvalitetne programe što je nerijetko praceno i od vangimnazijske publike. Osim toga, pošto zemljotres nije dozvolio obilježavanje 75-og rodendana, 1975. god. je svecano obilježena 80-ta godišnjica Gimnazije, a tim povodom je i izdata obimna monografija Banjalucka realka, iz pera cuvenog profesora i ranijeg direktora, Mate Džaje.

A onda su došle osamdesete i još jedna kataklizma. Za razliku od ranijih nedaca, ova nije odnosila ljudske živote i nije cinila direktne materijalne štete, ali su njene posljedice za Gimnaziju skoro podjednako tragicne. Rijec je o cuvenoj "osveti ponavljaca", tj. o reformi jugoslovenskog srednjeg školstva kojom je uvedeno tzv. "usmjereno obrazovanje". Eksperiment je nalagao zajednicki plan i program za prve i druge razrede u svim srdnjim školama, a nakon toga usmjeravanje na odredeno zanimanje. Ovom mehanickom uravnilovkom narocito su pogodene gimnazije, kao elitne srednje škole. Uz sve to išlo je i odgovarajuce, nakaradno ime: "Škola za obrazovanje kadrova u oblasti kulture i umjetnosti". Reforma je imala izrazito negativne posljedice: mnogi profesori su postali tzv. tehnološki višak, a naglo je opalo i interesovanje za za upis u takvu školu, pa ju je snašla prava apatija, koja ce potrajati narednih nekoliko godina. Stvari su krenule na bolje 1985. god. kad je školi vracen naziv Gimnazija, a nekako istovremeno poceo je rasti i broj ucenika, jer se ispostavilo da, iako sa programom za usmjereno obrazovanje, Gimnazija i dalje daje najbolju osnovu za dalje školovanje. Konacno, krajem 1990. god. ukinut je Zakon o srednjem usmjerenom obrazovanju, a odlukom Skupštine opštine u Banjoj Luci od 08.05. 1991. škola je (ponovo) zvanicno osnovana.

Nedugo nakon toga izbio je još jedan rat koji ce dovesti do novih nedaca. Mnogi profesori i ucenici nesrpske nacionalnosti ce napustiti Gimnaziju i Banju Luku a, sa druge strane, u njima ce se obresti njihove srpske kolege izbjegle iz Hrvatske i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Osim toga, rat i ratna psihoza su donijeli i mnoge druge nevolje: pomjeranja polugodišta ka ljetnim mjesecima usljed nedostatka struje i grijanja, nestašicu udžbenika i nastavnih sredstava, ceste traumaticne situacije, opštu nemaštinu i borbu za golu egzistenciju.

U meduvremenu, 1993. godine donesen je novi nastavni plan i program za gimnazije u Republici Srpskoj po kome su predvidena tri smjera: opšti, društveno-jezicki i prirodno-matematicki.

Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. god. okoncan je rat u BiH, ali su mnogi problemi, prije svega materijalni, i dalje aktuelni. Mir je vremenom doveo do potpune normalizacije nastave, pa Gimnaziju danas, 2001. godine, pohada preko 1200 ucenika, a u njoj je posao našlo preko sto profesora, bibliotekara, službenika i drugih radnika.